Postoje dvije vrste SMRTI: jedna je kad odeš iz ovog tijela i ove dimenzije koju poznaješ a druga je kad zaista umreš, tj. živ si ali si mrtav. Uf, što volim komplicirati! Sve religije svijeta govore o životu poslije smrti, mnogi ljudi koji su klinički umrli, svjedoče o životu poslije života, čak postoje i znanstveni dokazi da čovjek smrću ne nestaje: Dr.Lipton „Biologija vjerovanja, gdje on govori da svaka stanica u čovjekovom tijelu posjeduje duhovnu dimenziju, a znamo da je duh besmrtan. Pogledaj samo velike ljude, Dostojevski, Bach, Mozart, Njutn, Tesla i još mnogi oni „žive“! Žive u svojim djelima žive u onome što su napravili, žive u sjećanjima ljudi u njihovim mislima. Zar zaista misliš da njih zapravo nema? Vjerovati da s ovim životom sve prestaje je zapravo bijeg, bijeg od odgovornosti, jer ukoliko postoji i drugi život morat ćeš polagati račune, a ko si krivo živio naravno da ti je „lakše“ ne vjerovati, ali to znači da živiš u laži, a laž je manjak istine, ona zapravo ne postoji dakle ti nisi, tebe nema, jer si u nepostojanju, znači ti si već mrtav bez obzira što si živ. Možda se upravo tako i osjećaš – kao da te nema. Mislim , dakle, da je krajnje neozbiljno vjerovati da s ovim životom sve prestaje. Ne prestaje! Da li voda kad prijeđe u paru nestaje? Dakle Tvoje tijelo samo mijenja „agregatno“ stanje, u filozofiji se to zove materija sekunda(ono što stavljamo u grob) a materija prima ono vječno i neprolazno. Nemoj te me krivo shvatiti pa misliti kako će vas za vaše ponašanje kazniti Bog ili Alah ili neka natprirodna sila. Neće! Tvoja savjest tebe optužuje, okrivljuje, ona ti je sudac i ako živiš nemoralno(ne po savjesti) ti si već u paklu ne treba te netko osuditi. Što napraviti kako se vratiti moralu, duhovnosti, sebi, životu, napokon kako povjerovati da smrt zapravo znači rođenje za drugi život baš kao što je rođenje djeteta za nas rođenje a za život unutra majčine utrobe- smrt, dijete to tako i doživljava u strahu je jer prelazi iz poznatog u nepoznato, baš kao i sad. Dakle čovjek dva puta umire, jedanput kad se rađa drugi put kad „umire. Ili bolje rečeno čovjek se dva puta rađa, jedan put za ovaj svijet drugi puta za onaj drugi. Kakao povjerovati? Moraš dati svom mozgu dovoljno argumenata, preporučam „U zagrljaju svjetlosti“ koju je napisala Susan, ne sjećam se prezimena, za čitanje ili „Koliba“ ne znam autora. Razmišljaj o svim velikanima ljudske povijesti koji i dan danas žive bez obzira što su živjeli tko zna kad. Pogledaj faraone pa Hipokrata i dan danas se polaže njegova zakletva, pa najvećeg kršćanskog velikana Isusa iz Nazareta, zar zaista vjeruješ da su mrtvi. Nemoguće! Duh ne poznaje prostor i vrijeme. Uzmi samo primjer osobe koju voliš a koja je daleko, da li to znači da je njena ljubav nestala, ili ju pak još uvijek osjećaš? Traži argumente kojima ćeš uvjeriti svoj mozak da pristanak: „ok ja vjerujem“ i to je onda početak. Ali hvata te strah, pa nisam baš živio naj, naj. Nema veze potrebno je početi mijenjati život, ponašanje, početi činiti dobro, ne boriti se za zlom i lošim navikama! Ne, nikako! Samo čini dobro, upisuj dobre navike, prisili se par puta napraviti nešto dobro vidjet ćeš kako poslije ide samo od sebe, automatski, kao kad nogometaš dugo vježba udarac dok se on ne upiše u njega da ga može izvesti i u najnapetijem trenutku, bez razmišljanja, tako ćeš i ti, dobro će ti postati navika a loše navike će nestati same od sebe.Vidjet ćeš kako ti uskoro ni život, ni smrt nisu problem, jer se tvoja savjest raduje, hvali te ohrabruje, sretna je, a onda si i ti sretan i nema u tebi više straha. Ako si sada sretan pa da i umreš umrijet ćeš miran i sretan i onda ćeš takav ostati zauvijek. Postoji sad i ovdje kvaka sreća i mir ne znače da se nikada nećeš naljutiti, da nećeš plakati, biti tužan, ali to sve je na razini tvojih emocija koje su kratka daha i prolazne, mir i radost je onaj unutarnji osjećaj koji nikakva tuga niti ljutnja neće poremetiti. Bit ćeš tužan ali to te neće baciti u depresiju očaj, neće poremetiti tvoj unutarnji mir. Da bi vam objasnila razliku između emocija koje su psihička kategorija i afekata koje su duhovna kategorija, uzet ću primjer čovjeka koji mrzi nekoga, mržnja u njemu stvara stanje trajne napetosti,stres! 24 sata na dan, svaki dan, njegov organizam je u stalnom grču koji se može usporediti s stanjem trkača na startu koji je u drugoj poziciji i čeka znak – kreni. Zamisli koja je to napetost, i to je njegovo trajno stanje on može biti veseo, tužan, sretan, raspoložen ne znam kako li u njemu stalno postoji taj grč koji onda rezultira raznim bolestima, zbog toga je važno oprostiti ali o tome drugi put. Problem je što se na to stanje čovjek navikne i ono mu postane normalno, kao kad staviš neki parfem i više ne osjećaš njegov miris , navikneš se, dok svi oko tebe ga osjećaju. S druge strane uzmimo majku koja voli svoje dijete i to je trajno stanje, ona može biti ljuta, bijesna, tužna ili ne znam što ali to je površinsko stanje stvari, njeno trajno stanje je da ona ljubi svoje dijete što god da ono napravilo. Nadam se da sam uspjela objasniti te dvije razine i da imati mir ne znači imati haj lajf, već znati se bez dramatiziranja nositi sa dobrim kao i sa lošim životnim situacijama.
Nema komentara:
Objavi komentar