BITI ILI NE BITI

Drugi veliki čovjekov problem je rastresenost. Čovjekova tragedija je upravo u tome što je tijelom vezan za prostor i vrijeme i može biti samo tu i sad, a duh je neograničen , odnosno slobodan od prostora i vremena. Pokušaj posmatrati sebe dok radiš nešto, većinu stvari radiš automatski ne razmišljajući zapravop što radiš, jer si svojim duhom, svojim mislima negdje drugdje, nisi prisutan. Mi većinom smo ili u prošlosti ili u budućnosti tj. Razmišljamo o događajima koji su već bili i koje ionako ne možemo promijeniti, ili pak razmišljamo i predviđamo ishode događaja koji se još nisu desili. Dakle nas nema, jer smo u nečemu što je već prošlo i čega više nema ili smo u nečemu što još nije bilo ,dakle, ne postoji. Mi nismo, ne postojimo, ne živimo, nas zapravo nema jer čovjek kad je podijeljen ne može ništa, jer ga nema. ako uzmemo štap i prelomimo ga na pola dobit ćemo dva štapa, međutim ako čovjeka podijelimo na pola(duh i tijelo) nećemo dobiti ništa, jer čovjek nije odvojen duh od tijela ni tijelo od duha. Čovjek je duh u tijelu i tijelo s duhom tj. Kako ga filozofi nazivaju duhovna duša. Nema čovjeka bez tijela kao ni bez duha i kad čovjek umre ne pokapamo njegovo tijelo, ne ono ide s njim, to što mi pokapamo su samo ostaci tijela,o tom drugi put. Znači ti možeš biti samo ako si i tijelom i duhom ovdje i sad. Drugim riječima rečeno lijek za rastresenost je sabiranje.Ti moraš sabrati sebe, okupiti svoje snage, inače te nema, inače gubiš se i svatko i svašta može s tobom upravljati. Kad si sabran ti si cjelovit, sve tvoje snage i fizičke, duhovne su okupljene oko tebe i ti možeš upravljati svojim životom, situacijama, samim sobom i svime oko sebe. Kako? Najjednostavniji način jeste najprije da si uzmeš neko određeno vrijeme u kojem ćeš vježbat sabranost, a možeš i kad se god sjetiš. Ako si uzeo sebi neko vrijem pokušaj u tom vremenu zastati, sjetiti se tko si, gdje se nalaziš, kako se zoveš, koji je dan, koliko je sati trenutno, postani toga svega svjestan. Kad si se“prikupio“ zastani i poslušaj svoje misli, promatraj kako ti dolaze, kao na pokretnoj traci, kao da ih ne možeš zaustaviti, ne možeš ih kontrolirati one zapravo kontroliraju tebe. Nemoj ih analizirati, nemoj ih prosuđivati da li su pozitivne ili negativne, samo ih promatraj i pokušaj najedanput zaustaviti taj tijek jednostavno reci stop: ponovno se sjeti tko si, (ti si čovjek koji ima duha, a duh je trascendencija dakle možeš promatrati sam sebe i po duhu si svemoćan) kako se zoveš gdje si i koliko je sati isl. Vježbaj to dok ne stekneš sposobnost upravljati svojim mislima, koje nas itekako znaju zarobiti  uhvate nas u svoj mlin i ne daju nam van. Vrte se i vrte. Pokušaj se sjetiti i tijekom dana to isto napraviti. Samo se prisjeti gdje si, tko si i što u ovom momentu, sada, radiš. Pokušaj sebe posmatrati kako nešto radiš. Razmišljaj o onome što radiš, budi koncentriran i sabran na sebe i na posao koji obavljaš, nema veze što je to. Posmatraj i stvari s kojima radiš, nije li fascinantno što nam je sve dato na upotrebu. Kako te stvari u tvojoj ruci postaju zapravo nešto drugo. Slova postaju riječi, riječi postaju rečenice kojima komuniciraš s drugima, od nečega nastane nešto drugo. Zamisli ja ovako preko ekrana govorim tebi preko slova koja se pretvaraju u nekakve znakove i ti ponovno čitaš slova, koja zapravo izražavaju moje misli, stavove, moje znanje,iskustvo ili pak moje ne znanje i neiskustvo, što god da je ja to sad dijelim s tobom a tko zna kad sam pisala. Nije li ono SAD zaista fascinantno? A zapravo i ne postoji jer čim kažeš SAD već nije više. Prošlosti nemaš, ono što ej prošlo to više nemaš i ne možeš vratiti, budućnost još nije došla, nju isto tako nemaš, ono što imaš je taj moment SAD i ako ga ne iskoristiš već je prošlost. Ja sad pišem ti sad čitaš! Zanimljivo.

 Voljela bih kad bi ste me pitalo sve što vam nije jasno u bilo kojem mojem tekstu.Tko sam ja

TKO SAM JA

Govorit ću vam o čovjeku, o onome što on zaista jest, dakle o dimenziji čovjeka po kojoj je čovjek zaista čovjek a to je duhovna dimenzija. Čovjek se po duhu ,zapravo, razlikuje od životinje,jer i životinje imaju psihu , to poneke jako razvijenu, imaju tijelo, ali nemaju duha. Duha ima samo čovjek i po njemu su svi ljudi zapravo jednaki. Svaki čovjek ima duhovnu dimenziju, koju dobiva u momentu začeća, vjernik, bilo koje vjere kao i nevjernik. Suvremeni liječnici kažu da 70% bolesti su zapravo karakteristične samo za čovjeka, životinje ih ne dobivaju što znači  da je uzročnik tih bolesti zapravo u duhovnoj dimenziji čovjeka. U njoj su pohranjeni svi događaji u tvom životu od momenta začeća pa do dana današnjega, dakle ti sve imaš zapisano u svojoj memoriji. Jednako kao što i naše fizičko i psihičko tijelo oboli, oboli i naše duhovno tijelo, pa tako kao što imamo lijekove za psihu i tijelo imamo lijekove i za duha, zovu se duhovni lijekovi. Ja ću vam ovdje donositi one koje sam ja probala i koji su meni pomagali u rješavanju mojih raznih životnih  problema.

Prva duhovna bolest i rekla bih i najveći čovjekov problem jest zaborav.

 Sve što zaboraviš da imaš time se ne možeš koristiti. Ja naprimjer imam običaj novčanice stavljati u džep od hlača i hlače spremim u ormar  i zaboravim na novčanicu koja je u njima.  Desi se situacija kad su mi novci potrebni a nemam ih,  a zapravo sam zaboravila da ih imam i stoga se ne mogu koristiti njima, jer one leže u džepu mojih hlača negdje u ormaru. Kad onda nakon dužeg vremena obučem hlače pronađem novčanice i nitko sretniji od mene, ponovno su mi korisne jer sad znam da ih imam. Tako je i sa čovjekom( kad ovdje upotrebljavam riječ čovjek onda mislim i na muškarca i na ženu) mi smo zaboravili tko smo i po čemu sam ja zapravo čovjek. Zaboravili smo da imamo duha po kojem smo svemoćni jer duh  ne poznaje ograničenja kao što su prostor i vrijeme. Duh je van prostora i van vremena. On je vječan i neprolazan, i zapravo po duhu mi možemo što god želimo, mi smo zapravo svemogući. Zašto? Kako? Tako što je Bitak, naš Stvoritelj pri začeću tebi udahnuo svoj dah, tj. darovao ti je svoga duha i po njemu si ti zapravo svemoguć i vječan. Jesi li to zaboravio? Naravno da jesi! Pa tako često izgovaramo rečenicu „Ja sam samo čovjek“ čime iskazujemo svoje nepovjerenje u svoje sposobnosti i ne priznavanje sebe kao vrhunsko stvorenje koje ravnopravno stoji rame uz rame sa Stvoriteljem. Što nam je činiti? Jednostavno je; lijek protiv zaborava je sjećati se i podsjećati se. Upitaj sam sebe tko si ti zapravo? Jel znaš tko si ti? Znaš li gdje si zapravo ti? Imaš ruke, noge, oči, glavu, imaš kuću, stan, auto, djecu, muža, ženu i ne znam što sve ne ali što je s tobom? Sve to stoji ,sve je to lijepo ali gdje si ti? Podsjeti se ja sam ČOVJEK vrhunsko stvorenje. Bilo bi dobro kad bi mogao pronaći 10-15 min vremena samo za sebe, najbolje je u kupaonici dok obavljaš jutarnju ili večernju toaletu, pogledaj se u ogledalo i zapitaj se čije je to lice u ogledalu? Jesi li to zapravo ti ili si samo navukao nekakvu masku i glumiš sebe, a tebe zapravo nigdje nema, ne postojiš. Tvoja duša se stiskala kao uplašeno dijete dok padaju granate, oni koji su proživjeli rat znaju kako to izgleda, stiskala se u kut i u strahu ne smije ni proviriti vani, niti skinuti ruke s očiju da vidi što se to dešava. Osjećaš li se i ti upravo tako? Razmišljaj o sebi. Pogledaj svoje ruke, možda su ovakve ili onakve ali to su tvoje ruke! Koliko ti godina već vjerno služe? Koliko su posla napravile za tebe? Koliko ljudi zagrlile? Sjeti se samo što sve tvoje ruke rade za tebe- jesi li im ikada rekao/la hvala. Uvijek te vjerno služe i slušaju, ako se desi neka situacija pa ne mogu vičeš na njih „Ma boli me glupa ruka ili prst“ kao da zaboraviš sve one dobre stvari i samo je važna ta jedna loša koju ne mogu izvršiti. Pa tvoje noge?! Sjeti se koliko su samo kilometara prešle? Uvijek su te odnije le na mjesto na koje si želio otići? Tvoje oči?! Koliko su samo lijepih stvari vidjele!? Što bi da nije njih? Tvoje uši? ! kako bi slušao/la glazbu ili čula što ti netko želi reći da nije njih, da ne čuješ? Tvoje srce!? Zagledaj s eu cijeli svoj organizam, on je tu zbog tebe, tebi je dan, ti se njime služiš? Cijeniš li ti svoje tijelo? Reci mi ako ne cijeniš svoje tijelo kako ćeš cijeniti nekoga drugoga? Ako ne voliš svoje kako ćeš voljeti tuđe?

Sjećati se i sjećati i podsjećati tko si TI! Sjeti se što si jučer radio/la? Vidjet ćeš da se većine dana ne sjećaš. Zaboravio/la si! Što ti je prijatelj, prijateljica, muž žena, djevojka, partner, pričao, tko će to sve zapamtiti. Pokušaj se svaku večer sjetiti što si to radio taj dan! Što više detalja dozovi u svoje pamćenje, ako treba malo se i namuči ali se sjeti. Vježbaj se sjećati, razmišljati, vježbaj se biti. Biti ili ne biti

Spasi svoj brak i obitelj

Kakav je tvoj brak?   Jesi li sretna/sretan u svom braku?

Kakav ti je muž/žena? Odnosi li se dobro ili loše prema tebi. To su najčešća pitanja koja si postavljaju prijatelji kada se ne vide duže vrijeme, pa i mi sami sebi. To su krivo postavljena pitanja. Zašto nitko ne pita a kava si ti supruga, kakav si ti muž? Kakao se odnosiš prema svom mužu/ženi? Da li je on/ ona sretni pored tebe? Ako mi netko i postavi takva pitanja onda ćemo reći kao sam ja odlična, dobra, kako o meni sve ovisi i kako se ja brinem za sve. Ako me prijatelj upita: „Jesi li sretna/ sretan?“ odgovorit ću da nisam jer tko može biti sretan uz takva muža/ženu i takvu djecu. Svi samo nešto traže, a nitko ne pita trebaš li ti što i kako je tebi. Onda u jednoj knjizi pročitam: „ Nešto možeš stvoriti samo od nečega što već imaš. Stvarati odnose a ne tražiti od drugih da nam daju!“ pa onda i Isus kaže: „Čini drugome što ti je drago da ti drugi čini.“ Onda stara poslovica kaže: „svako je kovač svoje sreće.“ Pomislim ovdje nešto ne štima, ja se toliko trudim i mučim da sve bude u redu, da svi budu zadovoljni, da sve bude na vrijeme i mužu i djeci i NIŠTA! Nitko nije sretan. Muž nezadovoljan, ja nezadovoljna djeca nezadovoljna, a sve sam napravila da bi bili sretni. Što nije uredu? Počela sam se pitati najprije kakva sam ja to majka. Što znači biti majka? Biti majka znači voljeti svoju djecu, biti uz njih, podupirati ih, pomoći im kad im je potrebno, smijati se s njima, plakati s njima, bodriti ih, uvijek imati vremena za njih, pohvaliti ih kad nešto dobro naprave, ali ne kritizirati kad su pogriješili, opomenuti ih ali ne „ubiti“, razgovarati sa svojom djecom. Ja nisam bila ništa od toga. Ja sam mislila da dobra majka znači da se pobrinem za to da je sve uvijek na svom mjestu,da im je uvijek skuhano, da imaju uvijek čistu odjeću, da im pomognem u rješavanju zadaće, a zauzvrat da oni budu dobra djeca koja će uvijek raditi onako „kako treba“, razgovarala sam sa svojom djecom ali tako da sam ja pričala a oni slušali, da bi oni samo na kraju rekli: „dobro, razumjeli smo!“ česta rečenica koju sam upotrebljavala bila je: „Kako si mi to mogao napraviti?“ pitala sam se čiji ja to život živim i kome to moja djeca čine, meni ili sebi? Onda sam se zapitala kakva sam ja to supruga. Sve je bilo na svom mjestu a ipak ništa nije štimalo.pomislila sam ovako dalje ne ide, pokušat ću po onoj Isusovoj činiti za druge što bi htjela da oni meni čine. Ionako nemam što izgubiti jer ništa u stvari i nemam. Počela sam razmišljati o tome što je to sve dobro i lijepo moj muž napravio za mene i vjerujte našla sam puno dobrih stvari koje su bile negdje zakopane pa možda i zaboravljene. Kada sam shvatila koliko tih dobrih i lijepih stvari ima pomislila sam: „Ja imam najboljeg muža na svijetu!“ to sam mu i rekla kad je došao s posla. Mislio je da sam poludjela. Počela sam i djeci govoriti kako su dobra i kao me lijepo slušaju, kako je lijepo što se ne bune i ne svađaju, pa su me i oni čudno gledali. Bilo mi je neobično jer sam uglavnom navikla kukati i brojiti, zapovijedati i žaliti se, međutim ustrajala sam u svojoj namjeri da nešto promijenim. Nakon par dana osjetila sam kako sam postala opuštenija,veselija, raspoloženija, češće sam se smijala i nije mi smetala svaka sitnica. Malo po malo i muž i djeca postali su opušteniji i komunikativniji. Stvari su se promijenile i danas imam obitelj gdje su svi sretni i zadovoljni. Sve što sam dala, dobila sam nazad trostruko. Danas više ne čekam da drugi nešto učini sve što želim dobiti najprije dadnem, bez straha, jer znam da mi se trostruko vraća. Svaku kritiku primam konstruktivno jer znam da drugi stvari vide na drugačiji način i ma koliko mi mislili da dobro činimo onaj drugi ne misli tako. Na primjer ako mi muž prigovara kako me nema nikada kod kuće, a ja mislim kako sam stalno u njoj, onda nije stvar jesam li fizički tu ili nisam, nego on misli kako ja nemam vremena za njega, kako sam duhom odsutna. Ako mi djeca kažu da sam živčana i stalno prigovaram a ja mislim kako su oni bezobrazni jer im je sve na svome mjestu, istina je da njima ne treba spremačica, kuharica i netko tko će samo zapovijedati. Ako im ja zapovjedim da moraju, oni namjerno neće, ali ako im kažem mirno i lijepo kako bi im bila zahvalna kada ne bi stvari ostavljali posvuda, oni će tako i napraviti. Za sreću je potrebno samo malo truda. Najljepši biser se nalazi na dnu mora u školjci i potrebno je zaroniti i otvoriti školjku da bi dobili biser. I ti možeš imati sretnu obitelj samo ako se potrudiš i kažeš svome mužu/ ženi kako je lijep/ lijepa, dobar/ dobra, kako je ovo ili ono dobro uradio/ uradila, ako pronađeš dobre i lijepe stvari u njemu/ njoj, u svom braku, svojoj djeci. Imaj hrabrosti početi gledati ,misliti i govoriti dobro i pozitivno, i odlučivati se svaki dan za dobro, pozitivno i istinu ma koliko teško i bolno bilo.

STRAH

U krilu očevom
Opet ja sa svojim „veselim“ temama! Govorili smo o strahu od smrti kao izvoru svih strahova rekla bih jer u njemu su sadržani zapravo korijeni svih strahova. Strah je manjak vjere, povjerenja kao što sam rekla a manjak povjerenja proizlazi iz iskustva da ti je život ugrožen u bilo kojem smislu, fizički ili duhovni život svejedno je, i najčešće čovjek ne zna gdje mu je uzrok, ako zna kad je i zbog čega ej nastao onda se to rješava bez problema, ali u većini slučajeva nema pojma jer je nastao možda dok je bio u utrobi majke ili beba tamo negdje do 4 godine, ili možda i kasnije ali je previše ružno i previše bolno sjećanje da ga je potisnuo duboko u podsvijest i od tamo kopa i ruje. To je u slučajevima kad je osobi ugrožen fizički život, u slučaju da je ugrožen duhovni tj. Vječni život odnosno da čovjek živi protivno moralu i svojoj savjesti onda se sve njegove stanice okreću protiv njega i u njega se uvlači osjećaj krivnje i straha kao rezultat njegova načina života i ne da mu mira i da bi se čovjek riješio toga užasnoga straha bježi u suicid, agresivnost, depresiju, ovisnost, odnosno nesvjesno pokušava uništiti svoj fizički život kako bi spasio vječni. Gdje je rješenje? Jednostavno je- povratak zakonima. Povratak fizičkim, biološkim i moralnim zakonima. Pogledajmo kako je to sve skupa povezano. Počet ćemo od fizičkih zakona: postoji npr. Zakon sile teže koji ti moraš poštivati, ne možeš reći: „E, ja sad ne prihvaćam zakon teže skočit ću s nebodera i baš me briga.“ Možeš ti to reći ali u tom slučaju tvoj život je ugrožen i sve tvoje stanice se okreću protiv tebe i govore ti da nisi u pravu. Ili npr. Uzmimo da je na nekoj cesti ograničenje 60, ti voziš sto! Kršiš zakon i možeš poginuti, ugrožavaš svoj život.! Tebi se možda neće ništa se desiti ali tvoja savjest i tvoja podsvijest znaju da si krivo postupio/la i onda te optužuju i to izaziva krivnju koja se projicira u strah a da čovjek ne zna ni zašto ni od kuda.

Pogledajmo sad biološke zakone –npr biološki zakon je da čovjek mora jesti i njegov organizam zahtijeva hranu ali u normalnim količinama, ukoliko pretjeruješ u bilo kojem segmentu života ti ugrožavaš svoj fizički život, jer ćeš se razboljeti i tvoja savjet ti govori da to ne smiješ raditi, okrivljuje te, jer nam je i fizički život dar na kojega moramo paziti i kojega ne smijemo ugrožavati. Život je svetinja i tvoj i život svakog čovjeka. Dakle ponovno te savjest optužuje i ponovno osjećaj krivnje koji opet rezultira strahom i koji onda ugrožava i tvoj duhovni život i ograničava tvoj fizički život , jer ako se ti nečega bojiš ti to ne smiješ raditi, ti si ograničen nisi slobodan.

Moralni zakoni – ako ne poštujemo zakon morala mi sebi ponovno ugrožavamo i ograničavamo i fizički i duhovni život. Kako? Pa na primjer uzmimo da ogovaraš, to je nekako najčešće kršenje zakona morala i misli se kako je bezazleno, nije! Dakle ti ogovaraš nekoga, znači ti se prema toj osobi više ne možeš normalno ponašat, ne možeš joj pogledati u oči, imaš nečistu savjest, možda dođe i situacija da ti treba pomoć od te osobe, kako ćeš ju tražiti kad znaš da loše misliš o njoj dakle ograničavaš si svoj fizički život, a možda te osoba i napadne ako sazna pa si onda i ugrožen. Možeš ti to sve skupa potisnuti i misliti kako to nije ništa ali bilo to potisnuto ili ne ono je u tebi i ponovno isti proces krivnja-strah a pojma nemaš od kuda. Zto bi dobro bilo ispitati svoju savjest da vidiš koje ti to zakone kršiš, ali jednostavno ustanoviti činjenice, bez samooptuživanja ili prigovaranja, kao liječnik kad postavlja dijagnozu: „Aha, to je i to ok uzet ćeš taj i taj antibiotik.“ Tako i ti :“znači tu i tu ja griješim. Ok, ispravit ću to! Neću više voziti 100/h, neću ogovarati nastojat ću biti umjeren u svemu.“ Znam da to ne ide lako,čuda se rijetko događaju. Sve je proces,nešto o tome možete nači i VRHUNSKO BIĆE

JE LI SMRT ZAISTA SMRT

Pozdrav ljudi! Nadam se da ste dobro i da se dobro osjećate. Vani je lijepo vrijeme, sunčano, priroda ej ozelenila i prekrasno je a ja ću govoriuti o mračnim temama. Tema je opet smrt, nije baš najzabavnije govoriti o tome ali stvar je u tome da statistike kažu da danas svaki čovjek pati od strahova, a kod svakog drugog su oni prešli u patološko stanje, tako da gotovo da ni nema čovjeka koji je potpuno slobodan, a izvor svih strahova je strah za život odnosno strah od smrti koje smo svjesni i s kojom se susrećemo od početka života. Ako tako gledamo stvari onda vidimo zašto je važno govoriti o tome, a svi to izbjegavaju, tako nećemo riješiti probleme, praveći s eda ne postoji i da je nema, samo ih guramo u dubine gdje još jače ruju naše biće. Suprotno od straha nije hrabrost, kao što se obično misli,već vjera, ali pri tome ne mislim na nešto religiozno već na vjeru kao organ čovjekove duhovne duše, na nešto što je temelj tvoga postojanja i života, temelj tvoga bića, jer kad ne bi vjerovao da hrana nije otrovna ne bi ni jeo. Kad ne bi vjerovao da te neće zgaziti auto kad ideš vani ne bi ni izlazio. Zar bi sjeo/sjela u bus ili tramvaj kad ne bi vjerovao da vozač zna što radi? Dakle o toj vjeri ja govorim. Htjela bih vam govoriti o tome kako prihvatiti smrt drage osobe, kako naučiti živjeti s tim da si nekoga, na bilo koji način „izgubio/la“. Kao što sam već rekla smrt nije kraj i zato ja neću govoriti o smrti nego o novom životu. Zamislite da je netko tko vam je jako drag živio na južnom polu i onda se preselio na sjeverni pol i sad tamo živi sretan i zadovoljan život. Da li bi ste bili tužni zbog te osobe ili bi vas radovalo što je ta osoba sretna, naravno nedostajala bi vam ali bi ste zbog nje bili radosni. Tako vam je i s odlaskom u drugi život, ta osoba je samo promijenila mjesto boravka i ništa više. Da li bi ste osobi koja se preselila na sjeverni pol nastojali pogoršati život tako što bi ste ju stalno zvali i prigovarali zašto se odselila ili bi ste joj nastojali pomoći? Ja bih joj nastojala pomoći, a vi?! Tako vam je i sa osobama koje su se rodile za onaj svijet, mi im svojim tugovanjem i žalovanjem samo otežavamo život i ne damo im da žive slobodno i nesputano i te osobe na taj način vežemo uz zemlju tako da one ostaju negdje na pola pute, ni na nebu ni na zemlji i pate. Pustimo ih da žive, pomozimo im da se oslobode svega onoga što ih veže za zemlju i da budu slobodni. Prvo što trebamo napraviti jeste sve im oprostiti. Zamislimo da je ta osoba sad tu i da stoji pred tobom i tada joj sve reci, jer oni nas čuju, samo smo mi gluhi i ne čujemo njih, ne treba izvoditi nikakve obrede, nije to nikakva magijska praksa ili ne znam što, jednostavno se sjeti te osobe dok je živjela na zemlji i oprosti joj sve ono što ti je ostalo nažao dok je bila s tobom. Dalje zamoli ju da tebi oprosti sve s čim si ju povrijedio/la, da ti oprosti što si tužan/na, i što se ne možeš pomiriti s tim što više nije tu.ljudi u većini slučajeva ne žale za mrtvacom, oni u biti žale sebe što su ostali bez te osobe, i onda i osobi koja je otišla nameću osjećaj krivnje tako da ona ne želi otići, i ostaje negdje između i dalje se muči jer ne pripada ni nebu ni zemlji. Pusti ju, vidjet ćeš kad oprostiš i zamoliš oproštenje kako ćeš osjetiti neku lakoću, kao da si nešto teško skinuo/la sa sebe. Dalje što možeš napraviti jeste ispraviti dugove ako je ta osoba ostavila iza sebe, jer sve ono što si dužan veže te i ne da ti mira, a oni se ne mogu vratiti da to izmire pa je potrebno da mi to napravimo umjesto njih. Ako znaš da je ta osoba bila u svađi s nekim, da ju netko mrzi, ili ona nekoga mrzi, pokušaj otići do te osobe i riješiti stvar tako da ju nagovoriš da oprosti jer mržnja ionako nema smisla, i da kažeš toj osobi da bi joj i ova što je otišla sigurno molila oproštenje samo da može i to je istina, jer čovjek kad prijeđe granicu jasnije vidi stvari ali nema baš mogućnost popravka, zato smo mi tu da im pomognemo.vidjet ćeš kako ćeš se početi dobro osjećati, osjećat ćeš kako si napravio veliku stvar, zapravo i jesi, bit ćeš zadovoljan/na sam /a sobom i tvoja tuga će polako nestajati a vraćat će se nada u ponovni susret koji će doći i prije nego se nadaš. Na ovaj način ćeš pomoći i sebi da se riješiš tuge, očaja i depresije koja te hvata i osobo koja je na drugom kraju svijeta da bude slobodna i živi život u punini. Ja to zovem drugi kraj svijeta jer to zapravo i je, zapravo je to pravi svijet a mi ovdje na neki način živimo iluziju, jer koliko traje čovjekov život, pa neka je i 90-100 godina, što je to naspram vječnosti, kao da ni ne postoji, tako da skoro kao da nisi ni bio na zemlji. Vječnost je dakle nešto što nema kraja pa ako ti 90-100 godina izgleda puno koliko je tek vječnost. Zato nemojmo se bojati da ćemo nekoga izgubiti i nemojmo žaliti što smo nekoga izgubili nego nastojmo da živimo ispravno i da i ljudima koji su nam dragi pomognemo da žive ispravno pa ćemo cijelu vječnost biti zajedno. Promjeni svoj cilj, neka ti cilj ne bude zadržati nekoga nego potruditi se pa biti s tom osobom cijelu vječnost zajedno. Kako? Tako da živiš život na zemlji koji će ti osigurati život u vječnosti, po zakonima: biološkim, fizičkim i moralnim. Sve ima svoje zakonitosti koje treba poštivati i tako nauči i druge odnosno budi primjer da oni nauče od tebe. O tome drugi put. Pozdrav!KAKO PREŽIVJETI SMRT

POZDRAV SVIJETU

("Hello
World").

Uploaded with ImageShack.us

BOLEST I SMRT

Često pitanje koje mi postavljaju a mislim da i vi postavljate to pitanje sami sebi jeste: „ A što ako boluješ od neizlječive bolesti? Ako ti je netko smrtno bolestan ili je već umro ili je pak poginuo nesretnim slučajem? Što s prirodnim katastrofama, krizom i svim ostalim? Kako u tom slučaju biti sretan? Di je tu sreća?“ Prvo što vam želim reći jeste da ne postoje smrtonosne i neizlječive bolesti!! Jedina smrtonosna i neizlječiva bolest jest smrt! Kako? - reći ćete ova nije normalna,priča brdo gluposti, pa toliki ljudi umiru od svega i svačega!? Gledajte stvar je toga da živimo na zemlji na kojoj smo samo u prolazu. Zemlja je prostor zla i patnje tu je nemoguće izbjeći smrt. Svi ćemo umrijeti prije ili kasnije! Od ovoga ili onoga. Svaki čovjek dolazi na zemlju s određenim zadatkom i onog momenta kad izvrši svoj zadatak on putuje bez obzira koliko ima godina ili na koji način.na primjer jedan pijanac zgazi i usmrti dijete! Katastrofa! Pogledajmo dalje,recimo da je taj alkoholičar koji zlostavlja i svoju obitelj i nakon toga slučaja osvijesti se, obrati se, prestane piti i počne činiti dobro! Da li je to sad tragedija ili ne! Možda je baš to dijete došlo na svijet da osvijesti toga alkoholičara i ono je izvršilo svoj zadatak i vratilo se svojoj kući svome istinskom Ocu u krilo. Zbog toga ne prosuđujmo i ne osuđujmo jer mi vidimo samo mali dio stvari ono što zapravo jeste ne možemo sagledati, zato pustimo osude i uvijek idimo i gledajmo naprijed. Nikad ne znaš što je čija zadaća na zemlji ali uvijek pazi da svoju pronađeš i ispuniš inače nikada nećeš biti sretan pa makar bio zdrav ko cekin i bogat ko Rockfeler.

 Uzmimo npr. da si bolestan, ili netko tvoj blizak, od raka, multipleskleroze ili ne znam koje sve bolesti postoje, ili si se pak rodio kao „invalid“ ( pojam invalid ej vrlo relativan ali o tome drugi put) tj osoba kojoj nedostaje ili ne funkcionira neki dio tijela. Možda je tvoj zadatak da ozdraviš? Ne možda nego sigurno je! Ti možeš biti zdrav i za to je dovoljno samo da povjeruješ u to! Ali tko od nas vjeruje? Većina misli - pa rak je neizlječiva bolest ,svi umiru, multipleskleroza baca čovjeka u kolica- nije istina brojni ljudi svjedoče o tome kako su ozdravili od najtežih bolesti. Ali ne, mi ne vidimo i ne slušamo takve ljude, mi vidimo i čujemo one koji jauču i kukaju. Ili pak mislimo – Ah, to je čudo! Takva se čuda događaju samo drugima. Krivo! To nije nikakvo čudo to je normalna sposobnost čovjeka ali što je potrebno za to? Kao što sam već rekla potrebno je povjerovati! Ali tko zapravo vjeruje? Većina ih misli – takva mi je sudbina. Tako mora biti. Ništa se tu ne može. Može! Nama je najlakše ići linijom manjeg otpora i kad te boli reći ja ne mogu bolestan sam. Poanta je u tome da ideš i radiš baš ono što ti je teško što te boli. Nedavno sam imala problema s desnom rukom, skoro da ju nisam mogla micati i stalno sam ju čuvala i za sve govorila „Ne mogu, boli me ruka.“ Onda sam shvatila – ja radim upravo ono što ne bi trebala i krenula sam u kontru. Živim u kući na katu i grijemo se na drva koja donosimo u kanti, ja bi natovarila kantu drva i nosila ju baš u toj ruci. Suze su vrcale, boli za poludit, ali izdržala sam prvi put prvih nekoliko stepenica pa onda sve više i više, do prvog podesta, i na kraju do kraja. Pošto imam brojnu obitelj moram svaki dan kuhati kruh i to mi je bilo nešto najbolnije u životu, ali sam ga namjerno kuhala desnom, rukom u početku samo par zamješaja, pa više i više i danas osjetim samo ponekad bol kad nezgodno postavim ruku. Nema boli! A da sam nastavila govoriti - ja ne mogu boli me ruka, vjerojatno bi mi danas bila ukočena i ne bi s njom mogla ništa.

 Dakle moguće je!Kako? Jednostavno govori sebi: JA ŽELIM BITI ZDRAV! JA ŽELIM BITI ZDRAV! Stalno si govori to svaki dan i što god češće možeš, ali najmanje 2x po 10-15x, i gledaj sebe kao zdravu osobu, koja će imati dug i sretan život. Govori si: „JA TO MOGU!“ razmišljaj o tome i pravi planove, a dobro bi bilo i da ih zapišeš u neku svoju bilježnicu, što želiš biti u budućnosti, tj. Što želiš raditi kad ozdraviš. Nađi si neki cilj prema kojem ćeš ići i gledaj samo u tom pravcu. Stručnjaci kažu da je život poput vožnje biciklom: Di gledaš tu ideš. Ako npr. Voziš bicikl po putu,i stoji ti bandera uz put ako gledaš u banderu udarit ćeš u nju, ali ako gledaš naprijed bez problema ćeš proći pored nje. Tako je i u životu, ako gledaš u bolest i smrt ići ćeš u bolest i smrt. Ako gledaš u zdravlje i život ići ćeš u zdravlje i život. Shvati važno je kamo gledaš kao razmišljaš, kakve riječi govoriš. Dobre i pozitivne riječi doslovce obnavljaju naš mozak kaže Dr. Golleman u svojoj knjizi „Liječenje hardvera duše“ a loše i negativne uništavaju stanice u našem mozgu! PRONAĐI SI CILJ svako malo zastani i napravi nešto što će te voditi prema tome cilju. Svaki dan ako si nepokretan, napravi neki novi pokret, trudi se, muči se, možda nećeš uspjeti danas, možda ne ni sutra, ali ne odustani jednom sigurno hoćeš i tada nitko neće biti sretniji od tebe, vidjet ćeš da možeš i nastavit ćeš se truditi dok ne uspiješ. Garantiram ti da ćeš ozdraviti. Tako je sa svakom bolesti. Trudi se napraviti nešto što do sada nisi mogao i gledaj, gledaj sebe zdrava/ zdravu. Što s rakom? Što s nesrećama, smrti dragih osoba? O tome pogledajteOVDJE

 

KAKO POMOĆI OVISNIKU

Jesi li očajan/očajna, nemaš više snage i ne znaš što bi više učinio/učinila jer ti je neko drag, i blizak, muž, žena, prijatelj, brat, sestra, otac, majka zapao možda u neku ovisnost, alkohol, droga, kocka ili možda u nemoral ili je možda postao nasilan, ili možda ne želi s tobom imati nikakav kontakt. Ovisnost razara tebe, tu osobu, tvoju obitelj, ili možda obitelj osobe koja je ovisna. Ne očajavaj izlaz uvijek postoji. Ako sam ja uspjela izvući meni dragu osobu iz pakla ovisnosti možeš i ti.

Evo što sam ja činila a to trebaš i ti napraviti. Najprije iz zaborava izvuci lijepa sjećanja na tu osobu, sjećanja na to kakva je bila prije bolesti, jer ovisnost je bolest. Ako ti je to bračni partner onda se sjeti kako je to bilo dok ste hodali, pa kad ste se tek vjenčali. Ako ti je to dijete onda se sjeti kakav/kakva je bio kao beba, dok si ga držala u naručju, pa prvih koraka, pa svih lijepih stvari koje su bile dok nije nastupila bolest. Ako ti je brat, sestra ili prijatelj, sjeti se te osobe prije bolesti, izvuci iz zaborava sve lijepe momente koje ste proveli zajedno. Dozivaj stalno ta lijepa sjećanja u svijest, tako da lijepe stvari potisnu ružne koje su se nagomilale u posljednje vrijeme.   Čini to tako dugo dok tu osobu ne budeš vidjela/vidio onakvu kakva je bila, dok se ta slika ne usadi duboko u tebi i dok ne osjetiš kako ti se vraća osjećaj ljubavi i sažaljenja za tu osobu, dok ne pomisliš: „Ja znam da to nije osoba koju ja poznajem i volim. To je netko drugi.“ Meni je trebalo tjedan dana, svaki dan sam se sjećala lijepih stvari uvijek kad bi osjetila da me muka hvata. Kad osjetiš sigurnost da želiš nazad vratiti osobu koju poznaješ onda počni, gledajući u mislima tu osobu onakvu kavu je ti poznaješ, govoriti: „Opraštam ti!“ opraštam ti sve uvrede,  grubosti sve ružne riječi, tvoju šutnju i odbacivanje, tvoje prigovaranje, tvoju nemoć da me voliš, opraštam ti jer ja znam da to nisi ti da je to netko drugi, to je bolest. To ponavljaj barem po pet puta na dan kad god se sjetiš i kad te nemoć hvata. Zatim ponavljaj: „oprosti i ti meni!“ znam da ti to zvuči apsurdno jer si ti ta/ taj koji je povrijeđen/ povrijeđena, ali mi često misleći da činimo dobro, činimo loše, jer smo ljudi i naš pojam „dobra“ je relativan, jer ta osoba to ne doživi tako, doživi kao omalovažavanje ili napad, ili ko zna kako sve ne. Često puta smo možda napravili i nešto loše prema toj osobi, što smo zaboravili ali je ostalo usađeno u našoj savjesti i to nosimo kao teret i da bi se oslobodili svih tih tereta potrebno je reći oprosti, ma kako bilo teško i nama se činilo apsurdno. Sjeti se osoba koju ti poznaješ nije otišla nigdje, samo se skrila i ta osoba tebe voli i ti voliš nju. Zahvali stvoritelju za tu osobu, što ti ju je dao u tvom životu,  mada nam se ponekad čini kako bi najradije da nikada nije ušla u tvoj život, ali mi nismo gospodari ni svoga života a kamoli tuđega, i život je u svakom slučaju dar i zahvalite na tom daru. Ako si vjernik blagoslovi tu osobu.  Ponavljati to  sve dok ne osjetiš kako okovi nemoći i očaja pucaju. Svaki put kad dođeš u kontakt s tom osobom, ma kako ona gruba i nasilna bila ti to ponavljaj u sebi, „Ja znam da to nisi ti, ne prihvaćam zlo u tebi, ja te volim onakvu kava si bila, pa ti napravio/napravila ne znam što.“ Ne odustaj. Stvari će se najvjerojatnije pogoršati i čini će ti se kako bi najradije odustala, jer si prije i nekako živjela/živio a sad su stvari sto puta gore. Ne boj se, to je samo privid i to stalno imaj na umu, to zlo samo stvara iluziju u tvojoj glavi poput mađioničara, ali ti znaj da to nije stvarnost, i ponavljaj to sebi. Bit će dobro! Sve će biti dobro! Mene je to čupalo i u trenucima kada se situacija činila totalno bez izlaza. Nisam se predala. Nemoj ni ti! Upamti uvijek poslije oluje izađe sunce ljepše, toplije i sjajnije nego je bilo. Ja sam pokušala i uspjela, danas je ta osoba slobodna i čudi se sama sebi kakva je to bila. Imaj snage pokušaj! Nemaš što izgubiti osim života u paklu kojeg sad ti imaš ili netko tko  je tebi drag!     

http://lynx.isc.org/index.html

KAKO POBIJEDITI OVISNOST

Naše tiskovine bilo vjerske bilo svjetovne, naši, govorni mediji i slikovni, pa i internet puni su savjeta za sve i svašta, savjeti za sretan brak, savjeti za uspješnu karijeru, kako biti dobar roditelj, kako odgajati djecu, kako prestati pušiti, piti i što sve ne. Savjeti, savjeti i savjeti i svi oni u sebi sadrže riječi „moraš“ i „trebaš“. Svi mi znamo što to „moram“ i što to „trebam“ ali kako to učiniti? Zamislite da dođete pred čovjeka koji je u kolicima, ne može hodati, i kažeš mu: „Čuj, ti moraš ustati iz kolica, a kad ustaneš trebaš najprije ispružiti desnu nogu , a onda lijevu i hodati!“ Hm, da, ali kako kad on to ne može. Tako vam je i sa ljudima, rado bi oni promijenili ali ne mogu!

Znate mi smo ljudi i samim time griješimo, a Isus kaže“Tko čini grijeh rob je grijeha“ dakle nemoćni smo pred grijehom jer smo robovi zla a rob mora slušati što naređuje gospodar. Ti  sam ne možeš napraviti ništa.  Poznata je ona anegdota o Tinu  Ujeviću koji je bio poznati boem. Kažu odlučio je da taj dan neće okusiti ni kapi alkohola. Prolazio je pored birtije i produžio je   jedno dvjesto metara i onda pomislio: „Kako sam samo bio hrabar, prošao sam pored birtije! Sad ću se nagraditi jednom dobrom čašico!“ i vratio se nazad u birtiju.

Tako vam je to i u našim životima Koliko puta si samo odlučio/ la: od sutra idem na dijetu, danas više neću okusiti ni kapi alkohola, od sutra neću pušiti, danas neću ući u kladionicu, večeras idem na vrijeme u krevet neću cijelu noć gledati TV, neću više vikati na muža, ženu, dijete, neću se svađati sa kolegama,  i tako dalje i tako dalje. I što se desilo? Sve je ostalo samo na tvojoj odluci. Kako ću ne pušiti kad tako lijepo miriše cigareta, kako ću ne jesti kad kolači tako lijepo izgledaju, kako neću vikati kad ne rade „kako treba“ odnosno kako ti misliš da trebaju, kako se neću svađati kada me namjerno izaziva, i tako tvoje odluke su trajale do prve prilike i onda opet iznova. Samo si se osjećao/la užasno jer nisi imao/la snage izvršiti svoju odluku i sve si dublje i dublje padao/la i gubio/la poštovanje prema samom sebi, a da bi to sakrio/la onda si kritizirao/la svega i svakoga i vikao na sva usta kako danas ništa ne valja.

Kaže se da je put do pakla popločan dobrim odlukama, ali ti nećeš ići u pakao. Ne, ti već jesi u paklu! Paklu ovisnost i nemoći.

Imam dobru vijest za tebe! Ne moraš prestati piti! Ne moraš prestati previše jesti! Ne moraš prestati pušiti! Ništa ne moraš i ništa ne trebaš!

Što onda možeš učiniti? Možeš donijeti odluku da ćeš  danas  reći nekome neku lijepu riječ, supružniku, djetetu, prijatelju. Reći mu/joj da ima lijepu frizure ili kravatu ili da se baš lijepo obrijao ili joj haljina lijepo stoji ili ti ne znam što. Sutradan ponovno odluči da ćeš baš ljubazno pozdraviti i zahvaliti se s osmijehom onoj smrknutoj prodavačici. Vidjet ćeš da će ti se osmjehnuti a ti ćeš  se osjećati dobro. Danas ću baš pozdraviti onoga susjeda/u koju ne mogu vidjeti očima. Danas ću kupiti neku sitnicu nekome. Danas ću sebi kupiti nešto lijepo, ili ću izići u prirodu s obitelji, prijateljima ili sam/sama. Danas ću nazvati nekoga koga nisam nazvao/la već sto godina. Danas ću popiti kavu s nekim koga odavno nisam vidio, danas ću pomoći djetetu oko zadaće. Danas ću reći hvala kad mi netko nešto napravi. Danas ću nekoga baš namjerno pohvaliti za nešto. I tako iz dana u dan pronalazite male sitnice kojima možete napraviti neko dobro i vidjet ćeš kako ti to polako prelazi u naviku i počinješ primjećivati milijun sitnica koje možeš napraviti. A što je najbolje ti ćeš se osjećati dobro, radosno, nećeš biti „mučan/na“ unatoč svojoj ovisnosti. Osjetit ćeš  kao da si u sebi zapalio/la jedan mali sitni plamičak koji će onda, kako ti dodaješ dobre stvari, kao i vatra kad dodaješ drva na nju, prerasti u buktinju i obasjavati te i grijati iznutra. Najedanput ćeš osjetiti kako je lijepo biti dobar.Osjetit ćeš neku snagu i slobodu koja raste u tebi. A onda će doći onaj klik: „Ja to mogu! Ja mogu pobijediti svoju ovisnost!“ To sloboda, koju sti stvorio/la ti sam/a, viče u tebi. To ju je dobro koje si  činio/la stvorilo. Što još možeš učiniti? Možeš ponavljati svaki dan deset puta na glas: Ja hoću! Ja mogu! Ja vjerujem bit će dobro! Zašto. Znate naš mozak je kao kompjuter kažu suvremeni neuro- znanstvenici i u njega treba upisati neki program. U našim glavama su uglavnom negativni programi: ne mogu ne ću, ne vjerujem da mogu! Ti si slabić ili ovakav ili onakav. E, sad ćeš ti lijepo unijeti novi program. Ja hoću! Ja mogu! Ja vjerujem bit će dobro! Zašto? Ja hoću to je tvoja slobodna odluka za dobro, čovjek je biće odluke. Ja mogu jer imam duha po kojem mogu sve. Ja vjerujem. Ja svoje povjerenje poklanjam dobru.

 Ne devet ne jedanaest ne osam puta. Deset puta na dan glasno to izgovoriti. Čini ti se lako. E, pa nije vjeruj mi! Vidjet ćeš, privi dan ide bez problema, drugi dan isto. Treći dan se nekako sjetiš toga. Četvrti dan se jedva sjetiš, a peti dan ti nije ni na kraj pameti.

Tako ne funkcionira.

 Bori se! Izdrži barem mjesec dana! Nije lako znam! Trudi se i uspjet ćeš. Čini dok ne osjetiš kako sloboda ulazi u tebe i ispunja cijelo tvoje biće. Zamisli ti si slobodan čovjek (kad kažem čovjek mislim na muško i žensko jednako). Gledaj samo pred sobom kako je lijepo biti slobodan! Kako je lijepo raditi što TI hoćeš a ne tvoja ovisnost! Kako je lijepo ustati ujutro bez mamurluka, bez glavobolje zbog TV-a ili interneta. Kako je lijepo ne bacati novce na cigarete i kockarnice. Kako je lijepo ne trošiti energiju i živce na svađe i viku. Ti si slobodan čovjek.

Ja sam prestala pušiti nakon 23 godine pušačkog staža i ti to možeš!

Pitanje je samo imaš li hrabrosti to učiniti!

Nemaš što izgubiti što već  nisi izgubio/la, osim pakla u kom već jesi!