TKO SAM JA

Govorit ću vam o čovjeku, o onome što on zaista jest, dakle o dimenziji čovjeka po kojoj je čovjek zaista čovjek a to je duhovna dimenzija. Čovjek se po duhu ,zapravo, razlikuje od životinje,jer i životinje imaju psihu , to poneke jako razvijenu, imaju tijelo, ali nemaju duha. Duha ima samo čovjek i po njemu su svi ljudi zapravo jednaki. Svaki čovjek ima duhovnu dimenziju, koju dobiva u momentu začeća, vjernik, bilo koje vjere kao i nevjernik. Suvremeni liječnici kažu da 70% bolesti su zapravo karakteristične samo za čovjeka, životinje ih ne dobivaju što znači  da je uzročnik tih bolesti zapravo u duhovnoj dimenziji čovjeka. U njoj su pohranjeni svi događaji u tvom životu od momenta začeća pa do dana današnjega, dakle ti sve imaš zapisano u svojoj memoriji. Jednako kao što i naše fizičko i psihičko tijelo oboli, oboli i naše duhovno tijelo, pa tako kao što imamo lijekove za psihu i tijelo imamo lijekove i za duha, zovu se duhovni lijekovi. Ja ću vam ovdje donositi one koje sam ja probala i koji su meni pomagali u rješavanju mojih raznih životnih  problema.

Prva duhovna bolest i rekla bih i najveći čovjekov problem jest zaborav.

 Sve što zaboraviš da imaš time se ne možeš koristiti. Ja naprimjer imam običaj novčanice stavljati u džep od hlača i hlače spremim u ormar  i zaboravim na novčanicu koja je u njima.  Desi se situacija kad su mi novci potrebni a nemam ih,  a zapravo sam zaboravila da ih imam i stoga se ne mogu koristiti njima, jer one leže u džepu mojih hlača negdje u ormaru. Kad onda nakon dužeg vremena obučem hlače pronađem novčanice i nitko sretniji od mene, ponovno su mi korisne jer sad znam da ih imam. Tako je i sa čovjekom( kad ovdje upotrebljavam riječ čovjek onda mislim i na muškarca i na ženu) mi smo zaboravili tko smo i po čemu sam ja zapravo čovjek. Zaboravili smo da imamo duha po kojem smo svemoćni jer duh  ne poznaje ograničenja kao što su prostor i vrijeme. Duh je van prostora i van vremena. On je vječan i neprolazan, i zapravo po duhu mi možemo što god želimo, mi smo zapravo svemogući. Zašto? Kako? Tako što je Bitak, naš Stvoritelj pri začeću tebi udahnuo svoj dah, tj. darovao ti je svoga duha i po njemu si ti zapravo svemoguć i vječan. Jesi li to zaboravio? Naravno da jesi! Pa tako često izgovaramo rečenicu „Ja sam samo čovjek“ čime iskazujemo svoje nepovjerenje u svoje sposobnosti i ne priznavanje sebe kao vrhunsko stvorenje koje ravnopravno stoji rame uz rame sa Stvoriteljem. Što nam je činiti? Jednostavno je; lijek protiv zaborava je sjećati se i podsjećati se. Upitaj sam sebe tko si ti zapravo? Jel znaš tko si ti? Znaš li gdje si zapravo ti? Imaš ruke, noge, oči, glavu, imaš kuću, stan, auto, djecu, muža, ženu i ne znam što sve ne ali što je s tobom? Sve to stoji ,sve je to lijepo ali gdje si ti? Podsjeti se ja sam ČOVJEK vrhunsko stvorenje. Bilo bi dobro kad bi mogao pronaći 10-15 min vremena samo za sebe, najbolje je u kupaonici dok obavljaš jutarnju ili večernju toaletu, pogledaj se u ogledalo i zapitaj se čije je to lice u ogledalu? Jesi li to zapravo ti ili si samo navukao nekakvu masku i glumiš sebe, a tebe zapravo nigdje nema, ne postojiš. Tvoja duša se stiskala kao uplašeno dijete dok padaju granate, oni koji su proživjeli rat znaju kako to izgleda, stiskala se u kut i u strahu ne smije ni proviriti vani, niti skinuti ruke s očiju da vidi što se to dešava. Osjećaš li se i ti upravo tako? Razmišljaj o sebi. Pogledaj svoje ruke, možda su ovakve ili onakve ali to su tvoje ruke! Koliko ti godina već vjerno služe? Koliko su posla napravile za tebe? Koliko ljudi zagrlile? Sjeti se samo što sve tvoje ruke rade za tebe- jesi li im ikada rekao/la hvala. Uvijek te vjerno služe i slušaju, ako se desi neka situacija pa ne mogu vičeš na njih „Ma boli me glupa ruka ili prst“ kao da zaboraviš sve one dobre stvari i samo je važna ta jedna loša koju ne mogu izvršiti. Pa tvoje noge?! Sjeti se koliko su samo kilometara prešle? Uvijek su te odnije le na mjesto na koje si želio otići? Tvoje oči?! Koliko su samo lijepih stvari vidjele!? Što bi da nije njih? Tvoje uši? ! kako bi slušao/la glazbu ili čula što ti netko želi reći da nije njih, da ne čuješ? Tvoje srce!? Zagledaj s eu cijeli svoj organizam, on je tu zbog tebe, tebi je dan, ti se njime služiš? Cijeniš li ti svoje tijelo? Reci mi ako ne cijeniš svoje tijelo kako ćeš cijeniti nekoga drugoga? Ako ne voliš svoje kako ćeš voljeti tuđe?

Sjećati se i sjećati i podsjećati tko si TI! Sjeti se što si jučer radio/la? Vidjet ćeš da se većine dana ne sjećaš. Zaboravio/la si! Što ti je prijatelj, prijateljica, muž žena, djevojka, partner, pričao, tko će to sve zapamtiti. Pokušaj se svaku večer sjetiti što si to radio taj dan! Što više detalja dozovi u svoje pamćenje, ako treba malo se i namuči ali se sjeti. Vježbaj se sjećati, razmišljati, vježbaj se biti. Biti ili ne biti

KAKO POBIJEDITI OVISNOST

Naše tiskovine bilo vjerske bilo svjetovne, naši, govorni mediji i slikovni, pa i internet puni su savjeta za sve i svašta, savjeti za sretan brak, savjeti za uspješnu karijeru, kako biti dobar roditelj, kako odgajati djecu, kako prestati pušiti, piti i što sve ne. Savjeti, savjeti i savjeti i svi oni u sebi sadrže riječi „moraš“ i „trebaš“. Svi mi znamo što to „moram“ i što to „trebam“ ali kako to učiniti? Zamislite da dođete pred čovjeka koji je u kolicima, ne može hodati, i kažeš mu: „Čuj, ti moraš ustati iz kolica, a kad ustaneš trebaš najprije ispružiti desnu nogu , a onda lijevu i hodati!“ Hm, da, ali kako kad on to ne može. Tako vam je i sa ljudima, rado bi oni promijenili ali ne mogu!

Znate mi smo ljudi i samim time griješimo, a Isus kaže“Tko čini grijeh rob je grijeha“ dakle nemoćni smo pred grijehom jer smo robovi zla a rob mora slušati što naređuje gospodar. Ti  sam ne možeš napraviti ništa.  Poznata je ona anegdota o Tinu  Ujeviću koji je bio poznati boem. Kažu odlučio je da taj dan neće okusiti ni kapi alkohola. Prolazio je pored birtije i produžio je   jedno dvjesto metara i onda pomislio: „Kako sam samo bio hrabar, prošao sam pored birtije! Sad ću se nagraditi jednom dobrom čašico!“ i vratio se nazad u birtiju.

Tako vam je to i u našim životima Koliko puta si samo odlučio/ la: od sutra idem na dijetu, danas više neću okusiti ni kapi alkohola, od sutra neću pušiti, danas neću ući u kladionicu, večeras idem na vrijeme u krevet neću cijelu noć gledati TV, neću više vikati na muža, ženu, dijete, neću se svađati sa kolegama,  i tako dalje i tako dalje. I što se desilo? Sve je ostalo samo na tvojoj odluci. Kako ću ne pušiti kad tako lijepo miriše cigareta, kako ću ne jesti kad kolači tako lijepo izgledaju, kako neću vikati kad ne rade „kako treba“ odnosno kako ti misliš da trebaju, kako se neću svađati kada me namjerno izaziva, i tako tvoje odluke su trajale do prve prilike i onda opet iznova. Samo si se osjećao/la užasno jer nisi imao/la snage izvršiti svoju odluku i sve si dublje i dublje padao/la i gubio/la poštovanje prema samom sebi, a da bi to sakrio/la onda si kritizirao/la svega i svakoga i vikao na sva usta kako danas ništa ne valja.

Kaže se da je put do pakla popločan dobrim odlukama, ali ti nećeš ići u pakao. Ne, ti već jesi u paklu! Paklu ovisnost i nemoći.

Imam dobru vijest za tebe! Ne moraš prestati piti! Ne moraš prestati previše jesti! Ne moraš prestati pušiti! Ništa ne moraš i ništa ne trebaš!

Što onda možeš učiniti? Možeš donijeti odluku da ćeš  danas  reći nekome neku lijepu riječ, supružniku, djetetu, prijatelju. Reći mu/joj da ima lijepu frizure ili kravatu ili da se baš lijepo obrijao ili joj haljina lijepo stoji ili ti ne znam što. Sutradan ponovno odluči da ćeš baš ljubazno pozdraviti i zahvaliti se s osmijehom onoj smrknutoj prodavačici. Vidjet ćeš da će ti se osmjehnuti a ti ćeš  se osjećati dobro. Danas ću baš pozdraviti onoga susjeda/u koju ne mogu vidjeti očima. Danas ću kupiti neku sitnicu nekome. Danas ću sebi kupiti nešto lijepo, ili ću izići u prirodu s obitelji, prijateljima ili sam/sama. Danas ću nazvati nekoga koga nisam nazvao/la već sto godina. Danas ću popiti kavu s nekim koga odavno nisam vidio, danas ću pomoći djetetu oko zadaće. Danas ću reći hvala kad mi netko nešto napravi. Danas ću nekoga baš namjerno pohvaliti za nešto. I tako iz dana u dan pronalazite male sitnice kojima možete napraviti neko dobro i vidjet ćeš kako ti to polako prelazi u naviku i počinješ primjećivati milijun sitnica koje možeš napraviti. A što je najbolje ti ćeš se osjećati dobro, radosno, nećeš biti „mučan/na“ unatoč svojoj ovisnosti. Osjetit ćeš  kao da si u sebi zapalio/la jedan mali sitni plamičak koji će onda, kako ti dodaješ dobre stvari, kao i vatra kad dodaješ drva na nju, prerasti u buktinju i obasjavati te i grijati iznutra. Najedanput ćeš osjetiti kako je lijepo biti dobar.Osjetit ćeš neku snagu i slobodu koja raste u tebi. A onda će doći onaj klik: „Ja to mogu! Ja mogu pobijediti svoju ovisnost!“ To sloboda, koju sti stvorio/la ti sam/a, viče u tebi. To ju je dobro koje si  činio/la stvorilo. Što još možeš učiniti? Možeš ponavljati svaki dan deset puta na glas: Ja hoću! Ja mogu! Ja vjerujem bit će dobro! Zašto. Znate naš mozak je kao kompjuter kažu suvremeni neuro- znanstvenici i u njega treba upisati neki program. U našim glavama su uglavnom negativni programi: ne mogu ne ću, ne vjerujem da mogu! Ti si slabić ili ovakav ili onakav. E, sad ćeš ti lijepo unijeti novi program. Ja hoću! Ja mogu! Ja vjerujem bit će dobro! Zašto? Ja hoću to je tvoja slobodna odluka za dobro, čovjek je biće odluke. Ja mogu jer imam duha po kojem mogu sve. Ja vjerujem. Ja svoje povjerenje poklanjam dobru.

 Ne devet ne jedanaest ne osam puta. Deset puta na dan glasno to izgovoriti. Čini ti se lako. E, pa nije vjeruj mi! Vidjet ćeš, privi dan ide bez problema, drugi dan isto. Treći dan se nekako sjetiš toga. Četvrti dan se jedva sjetiš, a peti dan ti nije ni na kraj pameti.

Tako ne funkcionira.

 Bori se! Izdrži barem mjesec dana! Nije lako znam! Trudi se i uspjet ćeš. Čini dok ne osjetiš kako sloboda ulazi u tebe i ispunja cijelo tvoje biće. Zamisli ti si slobodan čovjek (kad kažem čovjek mislim na muško i žensko jednako). Gledaj samo pred sobom kako je lijepo biti slobodan! Kako je lijepo raditi što TI hoćeš a ne tvoja ovisnost! Kako je lijepo ustati ujutro bez mamurluka, bez glavobolje zbog TV-a ili interneta. Kako je lijepo ne bacati novce na cigarete i kockarnice. Kako je lijepo ne trošiti energiju i živce na svađe i viku. Ti si slobodan čovjek.

Ja sam prestala pušiti nakon 23 godine pušačkog staža i ti to možeš!

Pitanje je samo imaš li hrabrosti to učiniti!

Nemaš što izgubiti što već  nisi izgubio/la, osim pakla u kom već jesi!