Drugi veliki čovjekov problem je rastresenost. Čovjekova tragedija je upravo u tome što je tijelom vezan za prostor i vrijeme i može biti samo tu i sad, a duh je neograničen , odnosno slobodan od prostora i vremena. Pokušaj posmatrati sebe dok radiš nešto, većinu stvari radiš automatski ne razmišljajući zapravop što radiš, jer si svojim duhom, svojim mislima negdje drugdje, nisi prisutan. Mi većinom smo ili u prošlosti ili u budućnosti tj. Razmišljamo o događajima koji su već bili i koje ionako ne možemo promijeniti, ili pak razmišljamo i predviđamo ishode događaja koji se još nisu desili. Dakle nas nema, jer smo u nečemu što je već prošlo i čega više nema ili smo u nečemu što još nije bilo ,dakle, ne postoji. Mi nismo, ne postojimo, ne živimo, nas zapravo nema jer čovjek kad je podijeljen ne može ništa, jer ga nema. ako uzmemo štap i prelomimo ga na pola dobit ćemo dva štapa, međutim ako čovjeka podijelimo na pola(duh i tijelo) nećemo dobiti ništa, jer čovjek nije odvojen duh od tijela ni tijelo od duha. Čovjek je duh u tijelu i tijelo s duhom tj. Kako ga filozofi nazivaju duhovna duša. Nema čovjeka bez tijela kao ni bez duha i kad čovjek umre ne pokapamo njegovo tijelo, ne ono ide s njim, to što mi pokapamo su samo ostaci tijela,o tom drugi put. Znači ti možeš biti samo ako si i tijelom i duhom ovdje i sad. Drugim riječima rečeno lijek za rastresenost je sabiranje.Ti moraš sabrati sebe, okupiti svoje snage, inače te nema, inače gubiš se i svatko i svašta može s tobom upravljati. Kad si sabran ti si cjelovit, sve tvoje snage i fizičke, duhovne su okupljene oko tebe i ti možeš upravljati svojim životom, situacijama, samim sobom i svime oko sebe. Kako? Najjednostavniji način jeste najprije da si uzmeš neko određeno vrijeme u kojem ćeš vježbat sabranost, a možeš i kad se god sjetiš. Ako si uzeo sebi neko vrijem pokušaj u tom vremenu zastati, sjetiti se tko si, gdje se nalaziš, kako se zoveš, koji je dan, koliko je sati trenutno, postani toga svega svjestan. Kad si se“prikupio“ zastani i poslušaj svoje misli, promatraj kako ti dolaze, kao na pokretnoj traci, kao da ih ne možeš zaustaviti, ne možeš ih kontrolirati one zapravo kontroliraju tebe. Nemoj ih analizirati, nemoj ih prosuđivati da li su pozitivne ili negativne, samo ih promatraj i pokušaj najedanput zaustaviti taj tijek jednostavno reci stop: ponovno se sjeti tko si, (ti si čovjek koji ima duha, a duh je trascendencija dakle možeš promatrati sam sebe i po duhu si svemoćan) kako se zoveš gdje si i koliko je sati isl. Vježbaj to dok ne stekneš sposobnost upravljati svojim mislima, koje nas itekako znaju zarobiti uhvate nas u svoj mlin i ne daju nam van. Vrte se i vrte. Pokušaj se sjetiti i tijekom dana to isto napraviti. Samo se prisjeti gdje si, tko si i što u ovom momentu, sada, radiš. Pokušaj sebe posmatrati kako nešto radiš. Razmišljaj o onome što radiš, budi koncentriran i sabran na sebe i na posao koji obavljaš, nema veze što je to. Posmatraj i stvari s kojima radiš, nije li fascinantno što nam je sve dato na upotrebu. Kako te stvari u tvojoj ruci postaju zapravo nešto drugo. Slova postaju riječi, riječi postaju rečenice kojima komuniciraš s drugima, od nečega nastane nešto drugo. Zamisli ja ovako preko ekrana govorim tebi preko slova koja se pretvaraju u nekakve znakove i ti ponovno čitaš slova, koja zapravo izražavaju moje misli, stavove, moje znanje,iskustvo ili pak moje ne znanje i neiskustvo, što god da je ja to sad dijelim s tobom a tko zna kad sam pisala. Nije li ono SAD zaista fascinantno? A zapravo i ne postoji jer čim kažeš SAD već nije više. Prošlosti nemaš, ono što ej prošlo to više nemaš i ne možeš vratiti, budućnost još nije došla, nju isto tako nemaš, ono što imaš je taj moment SAD i ako ga ne iskoristiš već je prošlost. Ja sad pišem ti sad čitaš! Zanimljivo.
Voljela bih kad bi ste me pitalo sve što vam nije jasno u bilo kojem mojem tekstu.Tko sam ja
Nema komentara:
Objavi komentar