U krilu očevom
Opet ja sa svojim „veselim“ temama! Govorili smo o strahu od smrti kao izvoru svih strahova rekla bih jer u njemu su sadržani zapravo korijeni svih strahova. Strah je manjak vjere, povjerenja kao što sam rekla a manjak povjerenja proizlazi iz iskustva da ti je život ugrožen u bilo kojem smislu, fizički ili duhovni život svejedno je, i najčešće čovjek ne zna gdje mu je uzrok, ako zna kad je i zbog čega ej nastao onda se to rješava bez problema, ali u većini slučajeva nema pojma jer je nastao možda dok je bio u utrobi majke ili beba tamo negdje do 4 godine, ili možda i kasnije ali je previše ružno i previše bolno sjećanje da ga je potisnuo duboko u podsvijest i od tamo kopa i ruje. To je u slučajevima kad je osobi ugrožen fizički život, u slučaju da je ugrožen duhovni tj. Vječni život odnosno da čovjek živi protivno moralu i svojoj savjesti onda se sve njegove stanice okreću protiv njega i u njega se uvlači osjećaj krivnje i straha kao rezultat njegova načina života i ne da mu mira i da bi se čovjek riješio toga užasnoga straha bježi u suicid, agresivnost, depresiju, ovisnost, odnosno nesvjesno pokušava uništiti svoj fizički život kako bi spasio vječni. Gdje je rješenje? Jednostavno je- povratak zakonima. Povratak fizičkim, biološkim i moralnim zakonima. Pogledajmo kako je to sve skupa povezano. Počet ćemo od fizičkih zakona: postoji npr. Zakon sile teže koji ti moraš poštivati, ne možeš reći: „E, ja sad ne prihvaćam zakon teže skočit ću s nebodera i baš me briga.“ Možeš ti to reći ali u tom slučaju tvoj život je ugrožen i sve tvoje stanice se okreću protiv tebe i govore ti da nisi u pravu. Ili npr. Uzmimo da je na nekoj cesti ograničenje 60, ti voziš sto! Kršiš zakon i možeš poginuti, ugrožavaš svoj život.! Tebi se možda neće ništa se desiti ali tvoja savjest i tvoja podsvijest znaju da si krivo postupio/la i onda te optužuju i to izaziva krivnju koja se projicira u strah a da čovjek ne zna ni zašto ni od kuda.
Opet ja sa svojim „veselim“ temama! Govorili smo o strahu od smrti kao izvoru svih strahova rekla bih jer u njemu su sadržani zapravo korijeni svih strahova. Strah je manjak vjere, povjerenja kao što sam rekla a manjak povjerenja proizlazi iz iskustva da ti je život ugrožen u bilo kojem smislu, fizički ili duhovni život svejedno je, i najčešće čovjek ne zna gdje mu je uzrok, ako zna kad je i zbog čega ej nastao onda se to rješava bez problema, ali u većini slučajeva nema pojma jer je nastao možda dok je bio u utrobi majke ili beba tamo negdje do 4 godine, ili možda i kasnije ali je previše ružno i previše bolno sjećanje da ga je potisnuo duboko u podsvijest i od tamo kopa i ruje. To je u slučajevima kad je osobi ugrožen fizički život, u slučaju da je ugrožen duhovni tj. Vječni život odnosno da čovjek živi protivno moralu i svojoj savjesti onda se sve njegove stanice okreću protiv njega i u njega se uvlači osjećaj krivnje i straha kao rezultat njegova načina života i ne da mu mira i da bi se čovjek riješio toga užasnoga straha bježi u suicid, agresivnost, depresiju, ovisnost, odnosno nesvjesno pokušava uništiti svoj fizički život kako bi spasio vječni. Gdje je rješenje? Jednostavno je- povratak zakonima. Povratak fizičkim, biološkim i moralnim zakonima. Pogledajmo kako je to sve skupa povezano. Počet ćemo od fizičkih zakona: postoji npr. Zakon sile teže koji ti moraš poštivati, ne možeš reći: „E, ja sad ne prihvaćam zakon teže skočit ću s nebodera i baš me briga.“ Možeš ti to reći ali u tom slučaju tvoj život je ugrožen i sve tvoje stanice se okreću protiv tebe i govore ti da nisi u pravu. Ili npr. Uzmimo da je na nekoj cesti ograničenje 60, ti voziš sto! Kršiš zakon i možeš poginuti, ugrožavaš svoj život.! Tebi se možda neće ništa se desiti ali tvoja savjest i tvoja podsvijest znaju da si krivo postupio/la i onda te optužuju i to izaziva krivnju koja se projicira u strah a da čovjek ne zna ni zašto ni od kuda.
Pogledajmo sad biološke zakone –npr biološki zakon je da čovjek mora jesti i njegov organizam zahtijeva hranu ali u normalnim količinama, ukoliko pretjeruješ u bilo kojem segmentu života ti ugrožavaš svoj fizički život, jer ćeš se razboljeti i tvoja savjet ti govori da to ne smiješ raditi, okrivljuje te, jer nam je i fizički život dar na kojega moramo paziti i kojega ne smijemo ugrožavati. Život je svetinja i tvoj i život svakog čovjeka. Dakle ponovno te savjest optužuje i ponovno osjećaj krivnje koji opet rezultira strahom i koji onda ugrožava i tvoj duhovni život i ograničava tvoj fizički život , jer ako se ti nečega bojiš ti to ne smiješ raditi, ti si ograničen nisi slobodan.
Moralni zakoni – ako ne poštujemo zakon morala mi sebi ponovno ugrožavamo i ograničavamo i fizički i duhovni život. Kako? Pa na primjer uzmimo da ogovaraš, to je nekako najčešće kršenje zakona morala i misli se kako je bezazleno, nije! Dakle ti ogovaraš nekoga, znači ti se prema toj osobi više ne možeš normalno ponašat, ne možeš joj pogledati u oči, imaš nečistu savjest, možda dođe i situacija da ti treba pomoć od te osobe, kako ćeš ju tražiti kad znaš da loše misliš o njoj dakle ograničavaš si svoj fizički život, a možda te osoba i napadne ako sazna pa si onda i ugrožen. Možeš ti to sve skupa potisnuti i misliti kako to nije ništa ali bilo to potisnuto ili ne ono je u tebi i ponovno isti proces krivnja-strah a pojma nemaš od kuda. Zto bi dobro bilo ispitati svoju savjest da vidiš koje ti to zakone kršiš, ali jednostavno ustanoviti činjenice, bez samooptuživanja ili prigovaranja, kao liječnik kad postavlja dijagnozu: „Aha, to je i to ok uzet ćeš taj i taj antibiotik.“ Tako i ti :“znači tu i tu ja griješim. Ok, ispravit ću to! Neću više voziti 100/h, neću ogovarati nastojat ću biti umjeren u svemu.“ Znam da to ne ide lako,čuda se rijetko događaju. Sve je proces,nešto o tome možete nači i VRHUNSKO BIĆE
Nema komentara:
Objavi komentar