Pozdrav ljudi! Nadam se da ste dobro i da se dobro osjećate. Vani je lijepo vrijeme, sunčano, priroda ej ozelenila i prekrasno je a ja ću govoriuti o mračnim temama. Tema je opet smrt, nije baš najzabavnije govoriti o tome ali stvar je u tome da statistike kažu da danas svaki čovjek pati od strahova, a kod svakog drugog su oni prešli u patološko stanje, tako da gotovo da ni nema čovjeka koji je potpuno slobodan, a izvor svih strahova je strah za život odnosno strah od smrti koje smo svjesni i s kojom se susrećemo od početka života. Ako tako gledamo stvari onda vidimo zašto je važno govoriti o tome, a svi to izbjegavaju, tako nećemo riješiti probleme, praveći s eda ne postoji i da je nema, samo ih guramo u dubine gdje još jače ruju naše biće. Suprotno od straha nije hrabrost, kao što se obično misli,već vjera, ali pri tome ne mislim na nešto religiozno već na vjeru kao organ čovjekove duhovne duše, na nešto što je temelj tvoga postojanja i života, temelj tvoga bića, jer kad ne bi vjerovao da hrana nije otrovna ne bi ni jeo. Kad ne bi vjerovao da te neće zgaziti auto kad ideš vani ne bi ni izlazio. Zar bi sjeo/sjela u bus ili tramvaj kad ne bi vjerovao da vozač zna što radi? Dakle o toj vjeri ja govorim. Htjela bih vam govoriti o tome kako prihvatiti smrt drage osobe, kako naučiti živjeti s tim da si nekoga, na bilo koji način „izgubio/la“. Kao što sam već rekla smrt nije kraj i zato ja neću govoriti o smrti nego o novom životu. Zamislite da je netko tko vam je jako drag živio na južnom polu i onda se preselio na sjeverni pol i sad tamo živi sretan i zadovoljan život. Da li bi ste bili tužni zbog te osobe ili bi vas radovalo što je ta osoba sretna, naravno nedostajala bi vam ali bi ste zbog nje bili radosni. Tako vam je i s odlaskom u drugi život, ta osoba je samo promijenila mjesto boravka i ništa više. Da li bi ste osobi koja se preselila na sjeverni pol nastojali pogoršati život tako što bi ste ju stalno zvali i prigovarali zašto se odselila ili bi ste joj nastojali pomoći? Ja bih joj nastojala pomoći, a vi?! Tako vam je i sa osobama koje su se rodile za onaj svijet, mi im svojim tugovanjem i žalovanjem samo otežavamo život i ne damo im da žive slobodno i nesputano i te osobe na taj način vežemo uz zemlju tako da one ostaju negdje na pola pute, ni na nebu ni na zemlji i pate. Pustimo ih da žive, pomozimo im da se oslobode svega onoga što ih veže za zemlju i da budu slobodni. Prvo što trebamo napraviti jeste sve im oprostiti. Zamislimo da je ta osoba sad tu i da stoji pred tobom i tada joj sve reci, jer oni nas čuju, samo smo mi gluhi i ne čujemo njih, ne treba izvoditi nikakve obrede, nije to nikakva magijska praksa ili ne znam što, jednostavno se sjeti te osobe dok je živjela na zemlji i oprosti joj sve ono što ti je ostalo nažao dok je bila s tobom. Dalje zamoli ju da tebi oprosti sve s čim si ju povrijedio/la, da ti oprosti što si tužan/na, i što se ne možeš pomiriti s tim što više nije tu.ljudi u većini slučajeva ne žale za mrtvacom, oni u biti žale sebe što su ostali bez te osobe, i onda i osobi koja je otišla nameću osjećaj krivnje tako da ona ne želi otići, i ostaje negdje između i dalje se muči jer ne pripada ni nebu ni zemlji. Pusti ju, vidjet ćeš kad oprostiš i zamoliš oproštenje kako ćeš osjetiti neku lakoću, kao da si nešto teško skinuo/la sa sebe. Dalje što možeš napraviti jeste ispraviti dugove ako je ta osoba ostavila iza sebe, jer sve ono što si dužan veže te i ne da ti mira, a oni se ne mogu vratiti da to izmire pa je potrebno da mi to napravimo umjesto njih. Ako znaš da je ta osoba bila u svađi s nekim, da ju netko mrzi, ili ona nekoga mrzi, pokušaj otići do te osobe i riješiti stvar tako da ju nagovoriš da oprosti jer mržnja ionako nema smisla, i da kažeš toj osobi da bi joj i ova što je otišla sigurno molila oproštenje samo da može i to je istina, jer čovjek kad prijeđe granicu jasnije vidi stvari ali nema baš mogućnost popravka, zato smo mi tu da im pomognemo.vidjet ćeš kako ćeš se početi dobro osjećati, osjećat ćeš kako si napravio veliku stvar, zapravo i jesi, bit ćeš zadovoljan/na sam /a sobom i tvoja tuga će polako nestajati a vraćat će se nada u ponovni susret koji će doći i prije nego se nadaš. Na ovaj način ćeš pomoći i sebi da se riješiš tuge, očaja i depresije koja te hvata i osobo koja je na drugom kraju svijeta da bude slobodna i živi život u punini. Ja to zovem drugi kraj svijeta jer to zapravo i je, zapravo je to pravi svijet a mi ovdje na neki način živimo iluziju, jer koliko traje čovjekov život, pa neka je i 90-100 godina, što je to naspram vječnosti, kao da ni ne postoji, tako da skoro kao da nisi ni bio na zemlji. Vječnost je dakle nešto što nema kraja pa ako ti 90-100 godina izgleda puno koliko je tek vječnost. Zato nemojmo se bojati da ćemo nekoga izgubiti i nemojmo žaliti što smo nekoga izgubili nego nastojmo da živimo ispravno i da i ljudima koji su nam dragi pomognemo da žive ispravno pa ćemo cijelu vječnost biti zajedno. Promjeni svoj cilj, neka ti cilj ne bude zadržati nekoga nego potruditi se pa biti s tom osobom cijelu vječnost zajedno. Kako? Tako da živiš život na zemlji koji će ti osigurati život u vječnosti, po zakonima: biološkim, fizičkim i moralnim. Sve ima svoje zakonitosti koje treba poštivati i tako nauči i druge odnosno budi primjer da oni nauče od tebe. O tome drugi put. Pozdrav!KAKO PREŽIVJETI SMRT
Nema komentara:
Objavi komentar